Na zapadu ništa novo
ili vam pregled filmske 2005. godine

Za početak, možda vas čudi što vam ja pregled filmske 2005. dajem na kraju ove godine... Pa dobro, čudite se, imali smo velikih problema sa izdavanjem časopisa i sad kada ga konačno stavljamo na net šteta bi bilo da se bilo koji tekst baci, pogotovo onaj od glavnog urednika (zlobni osmijeh)! Kao što ste vidjeli u uvodnoj riječi, ako ste imali volje da je pročitate, ovaj prvi broj je silom prilika neka mala retrospektiva prošle godine, a svi ovi filmovi su bili aktuelni i tokom ove. Jer, ne lezi vraže, svinje hranu traže, a mi smo jedan od najboljih filmova predviđenih za 2005. (V kao vendeta, čitajte o njemu na sledećim stranama) dobili tek u vrijeme pripreme našeg časopisa, no zahvaljujući blagodetima ADSL-a, kablovskog interneta i wireless-a, mnogi od vas su na vrijeme uživali u malobrojnim dobrim filmovima prošle godine. A svima nama koji muku mučimo sa dial-up vezom i čekamo da filmovi dođu u bioskop, te potrošimo zadnje pare koje smo uštekali od roditelja za neki izlazak ili možda za bonove u studentskoj menzi, na patetične gejše, gej kauboje ili još jednu nedotupavnu ekranizaciju nekog Marvelovog stripa, šta ostaje od filmofilskog života, osim možda da očajavamo? U malobrojne srećnike se ubrajaju oni koji su gledali Kiss Kiss Bang Bang ili pa, hm, ne mogu da se sjetim još nekog zaista dobrog filma iz prošle godine.

Ali, urlaju na mene ljudi iz zadnjeg reda, te stvari smo mogli pročitati u bilo kom filmskom magazinu, ‘oćemo ovdje fantastiku, čovječe!

Pa da pređemo i na to... Na polju naučne fantastike stvari su na klimavim nogama, ali možemo, ako ništa drugo, da budemo zadovoljni brojem ostvarenja koja su nas iznenadila ili razočarala tokom godine.

Za početak ću se posvetiti onome što smo svi željno čekali zadnje tri godine: završetak najveće SF sage koja je ikad postojala, njihovo veličanstvo Zvjezdani ratovi.

Pa, definitivno nismo dobili ono što smo očekivali, ili što sam makar ja želio. Osveta Sita nije bolja od filma Imperija uzvraća udarac, nema dovoljno jak preokret (mada je imao fantastičan potencijal za tako nešto), ali zato ima Hejdena Kristensena u još jednom užasnom izdanju. Džordž Lukas je pokazao da nema (ili da ima vrlo malo) režiserskog žara i umješnosti. A sada, jedna potpuno kontradiktorna izjava (da svi koji poznaju autora teksta konačno budu sigurni da je potpuno lud, a ostali da se samo pitaju “šta lupa ovaj kreten, šta mu je?”): ovaj film je natprosječno dobar. E sad, otkud ovolika kontradiktornost, pitate se vi?

Iz prostog razloga što je film trebalo da bude izvanredan; imao je ogroman potencijal u priči, imao je Juana MekGregora i Ijana MekDiarmida u fantastičnim ulogama, imao je predivnu muzičku podlogu (Džon Vilijams je nadmašio sebe sa predivnom melodijom Battle of the Heroes) i najspektakularnije scene koje je ovaj autor ikad vidio. Očigledno su Zvjezdani ratovi pokazatelj koliko je kvalitet filmova opao u zadnje dvije decenije, jer su i filmovi iz starog serijala bili među najboljim SF filmovima toga doba (ali ne i najbolji), pa je tako i novi serijal visoko iznad prosjeka današnjeg SF-a (mada se zaista nije teško nadmetati sa “genijalnim” naslovima kao što su Ja, robot, Rat svjetova, Doom...). Izgleda da je razvoj tehnike samo pogoršao stvari; premda je nova trilogija veoma raskošna, nedostaje joj duša, kao i većini novih filmova.

Šta smo još sa žudnjom iščekivali? Pa svakako, Autostoperski vodič kroz galaksiju...

Šta reći o njemu? Kako smo se nadali, dobro smo se udali. Film je daleko od standarda knjige, ali da li se iko makar i potajno nadao da film može dostići remek-djelo po kome je pravljen? Sama priča je kombinacija nekih stvari iz njega, sa dodatim novim likovima (ističe se religiozni lider Hama Kavula koga je igrao Džon Malkovič), i novim lokacijama (planeta Vogona koja je poprište par urnebesnih scena). Najbolja strana filma su briljantne role odličnih glumaca, od kojih zaista niko nije zakazao: Martin Frimen kao Artur Dent potpuno je pogodio duh lika, a isto se može reći i za Sema Rokvela, zaista fantastičnog glumca, u ulozi ludog i neodoljivo zabavnog Zaphoda Biblbroksa; Bil Naji je pružio, za njega standardnu, zabavnu ulogu Slartibartfasta, ali je njegovo vrijeme na ekranu bilo suviše kratko. Treba izdvojiti Alana Rikmana kao glas Marvina (opet, nije to onaj Marvin iz knjige, prvenstveno zbog izgleda, ali Rikman je sasvim uspio da “izvadi” stvar) i Stivena Fraja kao glas Vodiča. Svi su bili nepovjerljivi u vezi s ulogom Mosa Defa (crni Ford Perfekt, pobogu! Bez ikakvog rasističkog unižavanja, to ipak niko nije mogao zamisliti...), ali glumac nas je potpuno iznenadio i pokazao da je sasvim korektan. U dobre strane još spadaju pogon nevjerovatnoće, pjesma delfina (thanks for all the fish!), miševi i kit naravno! Postavlja se samo jedno pitanje: šta su autori htjeli ovim filmom? Oni koji nisu čitali knjigu neće moći u potpunosti da shvate film jer je prilagođen fanovima (i to smo dočekali), a fanovi uvijek očekuju savršenstvo, što ovaj put nije slučaj. Ipak, nemojte ga propustiti, makar zbog skoro čisto britanske postave.

Ljeto je zaista bilo plodno za SF, naišli su nam sve sami blokbasteri, a čak su i dva već pomenuta filma prikazana malo prije tog perioda.

Ostrvo, od režisera najgorih filmova koje je svijet ikad vidio (ooo da, gori je i od Eda Vuda), poznatog pod imenom Majkl Bej; njegovo ime je bogohulno u nekim kulturama, zato se pazite kada ga pominjete u nepoznatom društvu, možete nastradati od količine bijesa koja postoji prema tom čovjeku. Ali, desilo se čudo ovaj put: Bej je napravio sasvim zadovoljavajući film! Šta je bilo? Ne vjerujete mi? Bogme, ni ja ne vjerujem da sam to napisao, ali eto, i ćorava koka zrno nađe. Šta je pošlo naopako za Bejove standarde, odnosno, na pravu stranu za nas? Glumci prije svega: Juan MekGregor, Skarlet Johanson (mmmmm), Šon Bin, Stiv Bušemi... teško je bilo promašiti film sa takvim glumcima, koji su bili na nivou zadatka. Priča je još jedno oživljavanje Vrlog novog svijeta, no njen prvi dio je veoma dobar. Nažalost, drugi dio filma je obilježen konstantnom akcijom, koja je zaista zabavna, ali ne dozvoljava filmu da postigne neku dubinu. Da li će nakon ovoga Majkl Bej konačno snimiti odličan film? Teško, ali nam je Ostrvo još jednom dokazalo da se čuda dešavaju.

Da još dam jedno interesantno poređenje za kraj priče o SF filmovima: King Kong i Serenity. Jedan snima pompezni režiser Piter Džekson sa fensi glumcima da bi oživio svoj dječački san i potrošio (pa zaradio) dovoljno novca da obnovi pola Afrike. S druge strane, završetak jedne divne SF serije (Firefly), sa lucidnim Džosom Vidonom kao režiserom i jako simpatičnim glumcima. Ali kako stoje stvari? Film o ogromnom glupom majmunu je razbio blagajne, dok divni Serenity nije uspio da otplati troškove snimanja. Zašto ljudi žele da gledaju ogromnog majmuna na velikom ekranu (i to po treći put) ostaće velika misterija, ali kao što sam već pomenuo, i u ovom poređenju jasno je vidljiv pad kvaliteta filmova.

Hronike Narnije: Lav, vještica i orman je možda i iznenađenje godine! Predivan film za cijelu porodicu, za malu djecu – da uživaju u jednom magičnom svijetu, a za nas veliku djecu – da se prisjetimo svih maštanja iz pretpubertetskog doba (i kasnije). Film uspijeva da uradi sve ono što četiri dijela Hari Poter filmova nisu uspjela: da bude savršeno vizuelno dopadljiv, dječje nevin, te da nam savršeno dočara jedan divni svijet koji se nalazi s one strane ormana. Glumačka postava je sastavljena od simpatične dječurlije i poneke starije osobe i ne sadrži nijedno zvučno ime, ali je sasvim solidno odradila svoj posao (i učinila da im svi zavidimo što se ne nalazimo u tom svijetu). Ne želim dalje da pričam o ovom filmu jer mi se sve više gleda ponovo, i ko god ga još nije gledao, taj ne zna šta propušta! Ne gubite vrijeme već ga potražite i oživite dječje snove.

Hari Poter i Vatreni pehar... Svi vi koji se niste okanili gledanja Harija Potera imate sigurno dobar razlog da iznova i iznova trošite pare… Mi ostali ipak smo odlučili da ostanemo kod kuće. Ček’ da razmislim, 250 dinara za dobar bioskop i gledanje Harisa Lončara... 250 dinara, pa to je flaša piva, dvije kese čipsa i još ponešto... To je moj izbor.

Ostajte mi zdravo, toliko od mene, sad možete da okrenete stranu.