V for Vendetta
strip

Zar ste mislili da me ubijete?
Ispod ovog plašta nema ni krvi ni mesa koji se ubiti mogu.
Ovde je samo ideja. Ideje su otporne na metke.
Zbogom…

Gledali smo film, a čuli smo da je rađen po stripu, neki su čitali strip, pa onda otišli na film, a treći nisu uradili ni jedno ni drugo (i mnogo su izgubili). Ja spadam u ove prve. Ako je neko mislio da je strip ograničen samo na raznovrsne super-heroje sa sve glupljim i glupljim moćima, te da je namijenjen samo mlađim naraštajima (a nađe se i poneko stariji), Alan Mur i Dejvid Lojd nas ovom izvanrednom grafičkom novelom ispravljaju i pokazuju da se grdno varamo.

Alan Mur, Englez iz Northemptona, jedan je od najzaslužnijih autora sa kojima je strip izašao iz dosta loših marvelovskih okvira. Rođen 1953, Mur je tokom sedamdesetih ušao u svijet stripa, spajajući svoje literarne uzore, zrele i radikalno-revolucionarne teme sa raznim formama stripa, i kombinujući tekst i slike na razne načine. Njegovi rani radovi su izlazili pod pseudonimima Kurt Vajl i Džil de Rej, i izdavani su većinom u almanahu Warrior. Na taj način je štampana i Vendeta, tj. njen prvi dio je izlazio u nastavcima u pomenutom almanahu. Među glavne Murove radove spadaju Iz pakla (From Hell, takođe ekranizovan prije par godina), Watchmen i naravno V kao vendeta. Čisto da začinimo ovu suvoparnu biografiju Murovog života detaljem da je navodno obožavao rimsko zmijoliko božanstvo Glikona.

Interesantan je način na koji je Vendeta nastajala. U početku, Dejvid Lojd i Alan Mur su upareni na projektu koji im je povjerio Dez Skin. Alan Mur je stvorio lika po imenu Vendeta, koji je trebalo da bude junak u gangsterskoj Americi tridesetih. Ali na našu sreću, stvari nisu krenule tim putem; Lojd i Mur su se odlučili da urade nešto britansko, bez oponašanja američkih trendova. Takođe, u doba ogromne popularnosti SF-a (početak osamdesetih), po uzoru na djela kao što su Farenhajt 451 i Sanjaju li androidi električne ovce? (Blade Runner), strip biva smješten u, za to vrijeme, skoriju budućnost (1997. godina je u pitanju). Ideju za lik V-a Mur je povukao iz jednog od svojih ranih radova, Lutka, koji je predstavljao maskiranog borca protiv totalitarne države (uz to i transseksualca, dio koji je srećom u Vendeti izbačen). Lojdu se svidjela ta ideja i on je uradio dizajn maske po ugledu na masku koja predstavlja lice ozloglašenog Gaja Foksa. U sve to se umiješala aktuelna politička situacija u Britaniji (laburističko osvajanje vlasti) i nedostajao im je samo naslov. Producent stripa je samo rekao V kao vendeta, i to je ostalo.

Pretpostavljam da su neki od vas čitali recenzije filma po raznovrsnim časopisima te ste uglavnom mogli pročitati kako se radnja dešava u fašističkoj Engleskoj nakon Trećeg svjetskog rata, a onda biste pogledali film i rekli "čekaj malo, pa radnja filma nije ni blizu ovome". To je zato što je to u stvari radnja stripa, pa su gorepomenuti recenzenti vjerovatno prerano pretpostavili da je priča identična. Dakle, nakon višegodišnjeg svjetskog rata Afrika je zbrisana, SAD razjedinjene, kontinentalna Evropa u ruševinama (samo u jednom trenutku u stripu kaže se da u Rusiji postoje određeni problemi sa ishranom, o ostatku Evrope nema ni riječi). Kako je Engleska preživjela sve ovo? Pa, iz nekog razloga, nijedna nuklearna raketa nije pogodila ostrvo, te Englezi nisu suočeni sa nuklearnim holokaustom, no zato jesu sa totalitarnom vlašću koja ih teroriše na svakom koraku. Ali "sjeti se, sjeti se, novembar je peti..." A godina je hiljadu devetsto devedeset sedma i jedan čovjek misterioznog identiteta, poznat samo po tome što nosi masku engleskog revolucionara Gaja Foksa, odlučuje da je vrijeme za radikalne promjene. Ovim počinje prva knjiga stripa Evropa nakon vladavine i kroz nju i sledeće dvije, Ovaj zlokobni kabare i Zemlja čini kako ti drago, V će pokušati da ostvari svoju viziju pravedne i anarhističke Engleske, da narod prvenstveno oslobodi od samih sebe, a tek onda od totalitarne vlasti. Nema potrebe da vam više otkrivam od radnje i kvarim vam ugođaj. Mogu samo da proreknem da ćete strip prvi put pročitati u jednom dahu, noseći ga kroz gradski prevoz, čitajući po čekaonicama dok ne stignete do posljednje strane, a nakon toga ćete odvojiti nekoliko sati, udobno se smjestiti, možda pustiti neki omiljeni CD i lagano i detaljno proučiti svaku stranu ovog remek-djela. Što se razlika između filma i stripa tiče, one su ogromne (može se reći da predstavljaju dva različita pogleda na istu priču), i na vašem je ukusu da odluči koja vam se verzija više sviđa. Da li ste prije za anarhističkog V-a iz stipa, ili nešto pravičnijeg a manje utopističkog V-a iz filma. To ostavljam vama, a ja bih se još malo pozabavio likovima.

Naravno, ono što plijeni kod V-a je njegova misterioznost, i ako ga poredimo sa drugim misterioznim likovima, ovdje je tajanstvenost dovedena do savršenstva. Postoje svega dvije scene kada je V sam, dakle vidimo ga samo kroz oči sporednih likova, Ivi, Finča, Dilije, biskupa Lilimana i ostalih. To je mjesto gdje skidamo kapu Alanu Muru, jer sam V ne vodi monologe o tome ko je, niti ga vidimo kako teoretiše sam sa sobom (što je veoma često kod tajanstvenih likova), u stripu ne gledamo kroz oči maskiranog osvetnika, već kroz oči svih drugih vidimo njega, pravednog i usamljenog.

Što se ostalih likova tiče, Ivi Hemond, djevojčica sa početka priče (ima svega šesnaest godina) pravi je nosilac priče i moguće je saživjeti sa njenom tragedijom. Ostavljena od svih, žrtva je novog sistema koji joj je sve uzeo, ali kada je V spasava pruža joj se nova prilika i njen život ponovo dobija smisao. Posebno su upečatljive scene u kojima je Ivi zarobljena i čita pismo od Valeri, glumice stradalnika novog sistema. Tada prosto možemo osjetiti bol obje i tugovati zajedno sa njima.

Od ostalih likova, najčudniji je svakako vođa, Adam Suzan (Adam Satler u filmu); on predstavlja opsesivnog ludaka zaljubljenog u hladni kompjuter koji sadrži sve podatke o svakome u Engleskoj (u pravom maniru Orvelove 1984 kamere su svuda, mikrofoni takođe), te je potpuno odvojen od većine stvari što se dešavaju u stvarnom svijetu. Mada u trenucima kada treba izdati naređenje uvijek deluje odlučno i ponaša se kao pravi lider, ti trenuci su rijetki i zaista je nejasno kako bi osoba sa takvim poremećajima mogla biti na vlasti. Ovo je i najveći minus radnji stripa.
Ostali likovi su odlično prikazani i zajedno ćemo mrziti Olmonda, Kridija i Harpera, zgražavati se nad djelima Helen Hejer, čuditi se Konradu Hejeru, žaliti Rouz Olmond, a na neki način navijati za jedine čiste članove partije Finča i Dominika, iako su suprotstavljeni V-u. Sve u svemu, gomila raznovrsnih likova ono je što nosi ovaj strip.

Za kraj nam ostaje pitanje: šta je V? Zašto čini ono što čini? I nada da ćemo jednom mi imati nekog V-a, ili da će neko od nas biti dovoljno hrabar da učini ono što je on učinio, da otvori svoje a zatim otvori oči i svima oko sebe, da uvide zlobu vlasti i da pokušaju izgraditi novi, bolji svijet. Ovdje bih citirao film iako govorim o stripu: "On je bio Edmond Dantes, on je bio moj otac, moja majka i moj brat. On je vi, gospodine Finč, i ja sam takođe on." V u stvari personifikuje vječnu želju čovjeka da bude slobodan, da stvori neku vrstu "zemlje-kako-ti-drago", da zaista dâ pravdi presudno mjesto u društvu, a da opet u njemu ostane da živi milosrđe i time unese toplinu u hladnoću koju pravda pretpostavlja.

Za kraj mogu samo da upozorim sve da ne naprave grešku i propuste ovo remek-djelo (odrednica "strip" bi čak bila diskriminišuća za djelo kao što je ovo, jer ono daleko nadmašuje granice stripa), da vam poželim da uživate kako i treba dok čitate, te da se duboko zamislite nad porukama koje nam V šalje i o društvu koje nas okružuje. Do sljedećeg viđenja ostavljam vam na čitanje toliko pominjanu strofu o Barutnoj zavjeri:

Sjeti se, sjeti,
Novembar je bio peti,
Zavjere sa barutom i mnoštvo spletki
Razloga ni sad ne vidim
Da iko izdaju barutnu
I dan-danas zaboravi.